Šta su to fizičke prepreke i kako ih kategorisati?
Kad se priča o osobama s invaliditetom, između ostalog, se razgovara o fizičkim barijerama s kojima se one svakodnevno susreću. Nažalost, velik broj objekata na Balkanu, nije prilagođen onima kojima je to najpotrebnije. Osobe s fizičkim poteškoćama, bilo koje vrste, treba da imaju jednako pravo prilazu svim objektima, javnom prijevozu, hotelima i svim mjestima koje žele posjetiti. Ali, da li je to tako?
Pristupačno okruženje, jednak pristup svima je ključni element ravnopravnosti u društvu.
Ukudanje barijera i osiguravanje pristupačnosti treba biti briga cijelog društva, jer sutra mozemo doći u situaciju da iziđemo s prijateljem koji ima invaliditet u grad,
i da zbog nepristupačnosti se moramo vratiti. Postoji vise vrsta barijera, a mogu biti arhitektonske, pristup komunikacijama, psihosocijalne prepreke i institucionalne prepreke. Ovi tipovi prepreka svakodnevno otežavaju život osobi s invaliditetom bilo koje vrste i nažalost malen broj ljudi se trudi da se te prepreke ukinu. Zbog toga, osobe s invaliditetom cesto imaju strah od izlazaka.
Ravnopravnost je najvažnije od svega, ali šta ako krenemo u školu, kafić, prodavnicu, ili bilo koji objekat koji nije prilagođen? Da li se vratiti ili zamoliti nekog za pomoć, da bi nas unijeli? Nažalost, to nije rješenje.
Arhitektonske barijere
Arhitektonske barijere su najčešći tip barijera, a to su one barijere kojima se srećemo u javnom prevozu, stanovima, kućama, ulicama i putevima i slicno. Takve barijere često mogu ometati pristup ili potpuno blokirati pristup nekom objektu, izazvati zbunjenost i osjećaj niže vrijednosti ili prouzrokovati tjelesne ozljede. Neprilagođenost uslova za stanovanje, neispravnost zvučnih semafora, nedovoljan broj prilagođenih javnih toaleta, nedostatak parkih mjesta, uski i visoki trotoari su samo malen broj ovih barijera koje je potrebno ukloniti da bi učinili sredinu boljom. Srećom nakon UN konvencije o pravima osoba s invaliditetom, ova borba postaje sve rasprostranjenija. Sredina bez prepreka ili barijera podrazumjeva da bilo koja osoba, bez obzira na dob i fizičko stanje, može da se slobodno kreće bez ikakvih problema. Takva sredina se može sprovesti pomoću koncepta univerzalnog planiranja, koje omogućuje da svi proizvodi i sredine, budu upotrebljivi za sviju bez ikakvih poteškoća.
Psihosocijalne prepreke
Iako stavovi prema osobama sa invaliditetom počinju da se menjaju i preispituju, oni su, nažalost, i dalje jedna od većih prepreka njihovom punom učešću u životu zajednice. Za osobe sa invaliditetom se često vezuju negativni stavovi i predrasude koji nastaju kao posledica nedostatka informacija i neznanja. Tu su i netolerancija, ignorisanje i socijalna distanciranost.
Vrlo često, ljudi bez invaliditeta prema osobama sa invaliditetom osećaju sažaljenje, strah, nelagodnost… Ponekad ih doživljavaju kao tragične ličnosti, nekada im se dive na hrabosti da se “suoče sa svojom invalidnošću“, doživljavajući ih kao heroje. Negativni stavovi prema deci sa smetnjama u razvoju ili osobama sa invaliditetom su najveća prepreka pristupu dece redovnom obrazovanju. Na njih nalazimo na svim nivoima: među roditeljima, članovima zajednice, i slicno.
Nedostatak znanja i nedovoljna informisanost o mogućnostima djece s poteškoćama u razvoju izazivaju strah i podstiču negativne stavove. Kako su ti stavovi duboko u svijesti ljudi i kako oni često predstavljaju izraz neznanja i straha , veoma ih je teško mijenjati, ali nije i nemoguće. To je dugotrajan proces u kojem glavnu ulogu upravo imaju osobe s invaliditetom koje postižu značajne uspjehe.
Institucionalne prepreke
Institucionalne prepreke obuhvataju načine na koje društvene institucije doprinose isključenosti iz različitih oblika društvenog života pojedinca zbog njegove invalidnosti ili stanja. Ova vrsta barijere ima korijene u nepoštovanju i zloupotrijebi moći, da bi se stvorile nejednakosti, a čine ih pravni sistem, politički sistem, obrazovni sistem, politika zapošljavanja, socijalne službe, zdravstvene službe. Mnogim osobama sa invaliditetom onemogućeno je da učestvuju u društvenom životu zbog postojanja institucionalnih prepreka, koje su često kombinovane i sa ostalim vrstama prepreka, najčešće psihosocijalnim i arhitektonskim. Neki primejri ovih prepreka iz prakse uključuju:
– Obrazovni sistem koji je još uvijek takav da isključuje osobe s invaliditetom iz glavnih obrazovnih tokova. Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja predviđeno je uvođenje inkluzivnog obrazovanja, ali će za njegovo stvarno uvođenje u praksu biti potrebno ispuniti mnoštvo drugih preduslova, kao što su uspostavljanje servisa podrške, izgradnja pristupačnog okruženja i prevoza, postojanje udžbenika u adekvatnim formatima i sl.
– Oblast zapošljavanja je ogromna prepreka za preko 80% osoba s invaliditetom. Da bi se govorilo o zapošljavanju, potrebno je prvo ukloniti fizičke prepreke, ali one često nisu uklonjene. Nažalost tu se nadodaju prepreke iz obrazovnog sistema, te psihosocijalne prepreke, jer svi misle da jedna osoba s invaliditetom ne može dovoljno dobro ili pravilno raditi svoj posao. Najčešći uzrok nezapošljavanja osoba s invaliditetom je očekivanje od uposlenika da osoba s invaliditetom će kasniti s radom ili otežavati rad drugima. Čak i institucije sistema rijetko imaju osobe s invaliditetom pa je time i umanjena šansa da one o nečemu odlučuju.
Izvor: preuzeto sa interneta