Iako osoba u invalidskim kolicima to često prećuti, jako djeluje na njih i često ulije neku vrstu straha od vanjskog svijeta, reakcije drugih i slično.
Nebitno da li iz neznanja ili nekog drugog razloga, ljudi često izgovaraju većinu ovih riječi s najboljim namjerama, što ukazuje da oni samo trebaju malo usmjeravanje u pravom smijeru. Ali nećemo duljiti s uvodom, evo top devet stvari koje nikad ne biste trebali reći kada je osoba u invalidskim kolicima u pitanju.
1. “Nemoj me pregaziti”
Iako nije često, ovakvi komentari se događaju. Možda iz šale, možda zato što prilazite nekom pa Vas ne primjeti, ali ovakav komentar može biti jako uvrijedljiv. Da bi učinili stvar gorom, ovakav komentar je često popraćen uz naglo izmačinjanje ili dramatičnim bježanjem uz zid. Zaključak je da dok Vi izgovarate nešto ovako grozno, samo nam izazivate želju da vas stvarno pregazimo. Zamislite da ljudi vama govore da ih ne udarite ili pregazite samo zato što imate, recimo, smeđe hlače ili crnu obuću. Uvjeravam Vas da korištenje kolica ne povećava nečiju želju da vas pregazi.
2. “Imaš li dozvolu da to voziš”
Slično prethodnom primjeru, samo osoba koja ovo izgovara misli da je zabavna. Istina je da nije, samo potvrđuje loše razmišljanje i nerazumijevanje socijalne službe (kao da bi oni dali invalidska kolica vrijednosti nekoliko hiljada eura bez provjere da li ste sposobni da ih koristite), ali također potvrđuje nerazumijevanje korištenja invalidskih kolica. Moja kolica imaju brzinu prosječne brze šetnje. Da li vi imate dozvolu za svoje noge?
3. “Šta ti se dogodilo”
Nema lakog načina da se ovo objasni, često zvuči neprijatno. Jednostavno, pitate nekog da vam ispriča tešku situaciju iz svoje prošlosti, situaciju koja je traumatična, koja je utjecala na njihov život na načine koje vi teško možete i zamisliti. Naravno, možete pitati iz znatiželje, ali zapravo me pitate da Vam objasnim i opravdam moju invalidnost. Ako se baš pitate, najbolji način je da postanete prijatelj s tom osobom (pravi prijatelj, ne samo da saznate šta se desilo), i pričekate da oni to spomenu ili Vas pitaju da li Vas to zanima. Ako baš naglo pitate iznenada, a niste se sprijateljili, možete dobiti neočekivan odgovor. Ali nisu baš sve osobe s invaliditetom takve, na primjer, ja mogu o tome razgovarati bez problema i često odgovorim da sam imao nesreću prilikom skoka na rijeci. Često je teško pričati o tome, posebno u početku nakon ozljede ili bilo čega što je dovelo nekog u to stanje. Potrebno je vremena da se privikne na to da bi se moglo otvoreno razgovarati o tome.
4. Nikad ne pretpostavljajte da ne možemo čitati
Ovakve situacije se često dešavaju u restoranima. Mogu se dopisivati s prijateljima ili obitelji, možda im čitati nešto s svog mobilnog uređaja, ali osoba koja nas uslužuje često daje jelovnik svima osim meni. Dešava se često, pa mi neko od obitelji ili prijatelja mora dodati svoj jelovnik, ili najčešće kažem konobaru da je potreban još jedan jelovnik jer je „zaboravio“.
Možda se ne čini loše kao kad se kaže nešto uvrijedljivo, ali bit je u tome da se pravi ogromna razlika između osobe s invaliditetom i osobe koja nema invaliditet. Jedno ne može čitati, drugo može? Mislim da ne trebam dalje objašnjavati.
5. “Lijepo je vidjeti nekog poput tebe u klubu/kafeu/restoranu…”
Drago mi je da i ja tebe vidim? Evo, napokon sam izišao malo? Ovakav odgovor često možete čuti od mene ili nekog kome se ovo desilo više puta. Ipak, ovo je jako neprikladno za reći, jer indicira na to da ne vjerujete da neko u invalidskim kolicima ne radi ništa u životu. Problem ovdje je da se vjeruje da „osobe poput nas“, osobe s invaliditetom mogu biti na svim mjestima kao i vi, ukoliko je prilagođeno.
6. Čestitanje nekog uspjeha ili pohvale za sitno djelo
Ovakve stvari su jako česte, i često nas ostavljaju bez riječi. Često ni sami ne znamo šta smo uradili da je vrijedno pohvale. Možda se vama čini kao velika stvar, ali mi smo samo otišli do škole ili do prodavnice. Nebitno da li učimo odlično ili šta želimo kupiti. Nama je to najčešće neka rutina koja nije vrijedna tolike pohvale. Možda penjanje na Mont Everest jest vrijedno pohvale, ali odlazak u prodavnicu po makarone nije.
7. “Da li je neko sa tobom? Zašto si sam?”
Mi smo odrasle osobe, baš kao vi. Zbog toga, ovakva pitanja mogu biti iritirajuća i uvrijeđujuća. Jer mi, baš kao i vi možemo biti samostalne osobe koje mogu brinuti o sebi, imaju planove i slično. Zbog toga nikad ne dovodite u pitanje našu samostalnost.
8. Ne pokušavajte voziti naša kolica
Baš kako ljudi misle da direktno mogu pitati šta nam se desilo, isto tako misle da imaju pravo dirati naša kolica. Naša kolica predstavljaju dio naše autonomije i naše nezavisnosti, nisu stvorena za Vašu zabavu. A i uvijek, „zdravi“ ljudi su najčešće užasni vozači invalidskh kolica, pa je bolje da to prepustite profesionalcima.
9. “Posjeti moju religijsku instituciju i bit ćeš izliječen”
Ovo je jedna od stvari koja me najviše razljuti. Mnogi korisnici kolica ili osobe s poteškoćama potroše hrpe novca i mnoogo truda da bi poboljšali svoje stanje. Mnogi očajno traže razne medicinske metode da bi se oporavili. Pored toga, ne možete pretpostaviti da se na taj način liječi sve. Na taj način direkno skrećete pažnju da nešto nije uredu s nama. Ja i mnogi broj drugih smo jednostavno ovakvi kakvi jesmo.
Pored svega nabrojanog tu su i oni najmlađi koji često imaju i najslađe komentare. Na primjer, često su me znali pitati „A je li tebe puno bole noge?“, „ Ni ti nisi slušao mamu, ja od sad slušam svoju“ ili hrpa drugih komentara kojima se često smijemo. Naravno, onima najmlađima nikad ne možemo zamjeriti.