Školovanje sa paralizom

Prije početka srednje škole, baš kad je život postao lak, desio se preokret. Ozlijedivši vratne pršljenove odlučio sam se povući, okrenuvši se rehabilitaciji, zatvorio sam se u sebe. Nakon dvogodišnje pauze napokon sam skupio hrabrost i odlučio da nastavim svoje školovanje uz hrpu pitanja. Kako? Kako će drugi reagovati? Da li će me prihvatiti ili će se smijati? Kako ću doći do škole? Kako ću pisati?

Dolaskom u školu odmah su se pojavili problemi, neadekvatan prilaz, stepenice, nema lifta. Razmišljao sam: “Šta sad?”, odjednom neko otpozada dobaci: “Jednostavno ga uznesemo!”, i tako je i bilo, preskočivši prvu prepreku nastavio sam do razreda.

Prvi ulazak u razred bilo je otkrivanje novog svijeta, upoznavanje uz hrpu, takoreći, indirektnih pitanja. Laganim upoznavanjem, profesor je sviju upozorio na moje stanje, objašnjavajući da ne smije biti ismijavanja. Ipak u meni je bio strah od svega, ljudi, profesora, pa čak i samog sebe u kolicima. Ali odlučio sam, tu sam i nastavljam dalje… Vremenom sam se upoznao s profesorima, svi su shvatali da zbog oštećenja ne mogu pisati kao svi pa moram koristiti laptop. Direktor je tražio ugradnju lifta, sve da bi se meni olakšalo. Neki stariji profesori su rekli da sam prvi učenik u kolicima koji pohađa tu školu. Nažalost Ministarstvo koje je trebalo financirati i podržati ugradnju lifta nije reagovalo. Ali nisam odustavio,jako sam odlučio da ću završiti srednju školi,pa su me i dalje nastavili uznositi uz stepenice. To je bilo preskakanje još jedne prepreke.

Shvativši da ću se redovno školovati, škola je raspisala konkurs da mi pronađu asistenta. I velikim čudom za dva dana pronašli su asistenta, i kako mi rekoše moj asistent je crn. Misleći da je to šala profesora, došao sam treći dan u školu očekujući asistenta, kad ono na hodniku stoji ni više ni manje nego crnac. Ostao sam bez riječi, mislivši “Ko je ovaj?”, “Zna li uopšte moj jezik?”, i odjednom on progovori na bosanskom i predstavi se. Vremenom sam se navikao na njega, objasnio mu da koristim vrećicu za urin, probleme s spazmima (grčevima). I nastavim ici u školu, godinu i pol, svako jutro su me dočekivali, nosili me uz stepenice, vodili do razreda i izvozili nazad. A onda, opet preokret, mom asistentu je otkazan ugovor, pa će doći drugi asistent. Kako se navići? Kako mu opet objašnjavati sve pojedinosti? Ali, nastavio sam, odlučio preći preko svega i završiti.

Budućnost

Danas sam treći razred, opet prijeti promjena asistenta, na koju sam se odlučio žaliti i zadržati svog asistenta. Uz pomoć škole, dobrih profesora i direktora uspijevam ići na rehabilitaciju i školovati se. Podržavaju me u svim mojim odlukama, pomažu u akcijama pomoću kojih sam platio program rehabilitacije. Ni dalje nema lifta, u mojoj školi, ali ni u pola objekata u koje idem. Ali koga briga? Nažalost i dalje me nose, na prvi sprat škole, ministarastvo nije reagovalo i kako mislim i neće. Ipak ja sam se mnogo promijenio, nemam više straha od upoznavanja ljudi, niti straha da će se neko nasmijati. Iako škola mnogima predstavlja obavezu, meni je to samo skretanje misli sa svakodnevnih problema.

Ipak ja sam jedna od onih “jakih” osoba koja ima jaku podršku obitelji i prijatelja. Ali često razmišljam, šta je s ostalima? Da li će se i oni školovati? Kako će preći prepreke? Jer nema svako tri dobra čovjeka uz sebe da ga nose ako bude stepenica? Koliko djece odustane od školovanja zbog poteškoća? Ipak to je veliko pitanje za razmatrati.