U prvi mah nismo znali šta se dešava, da li smo u zemlji bogova ili na Marsu. Tek po dolasku u hotel saznajemo da je Atina pod najvećim oblakom pješčane prašine do tada zabilježenim. Osobama sa lošim zdravljem, pogotovo onima sa plućnim problemima (gdje spadam i ja), savjetovano je da ostanu u kućama. Ugasili smo TV u pametnoj sobi hotela Kubic i zaputili se na obližnji Omonija trg da pojedemo giros. Kontam ako se treba tušiti, bar neka bude hranom. Bilo je kasno veče tog 25. marta i nismo dugo ostali vani.
Let Ryanair-om iz Bologne je trajao oko dva sata. Većinu vremena sam ubio čavrljajući sa nekom babom- modnom kreatorkom u penziji. Kaže ima kuću na nekom manjem ostrvu na jugu pa ode odmarati… kontam boli je uvo.
Putovao sam sa trirajdom a drugačije ne bi bilo moguće zbog konstantnog gore- dole, uzbrdo- nizbrdo. Vidio sam nekoliko osoba sa manuelnim kolicima i ne bih im bio u koži, tj. Bojana ne bi. Takođe ni putovanje u električnim kolicima nije najbolja opcija jer svako malo su prepreke od desetak i više centimetara. Trebalo bi baš strpljenja i vremena da se sve te prepreke savladaju.
Prvo jutro smo izašli oko 10 i nismo doručkovali u hotelu. Uvijek na putovanjima praktikujemo doručak u nekom prometnom baru jer tu se najbolje dožive mjesto i ljudi. Ovaj put je to bilo u podnožju Akropolja. I da, nismo bili sami. Našli smo se sa Jelenkom i Sarom, drugarima koji već godinama žive u Atini i koji su se ponudili da nam prave društvo.
Atina nekad i sad
Prije nešto više od dvadeset godina sam prvi put posjetio Atinu. Imao sam deset godina i to je bio prvi pravi grad u koji me život odveo. Sa mnom je te godine u Atinu stigao i novi Punto, automobil koji me je na prvu osvojio i koji me od tada na taj grad podsjeća. Najlepša građevina grada mi je tada bio kiosk, mjesto puno neodoljivih kroasana i čokoladica sa sličicama Moćnih rendžera. Jeo sam ih kao lud. Ali zapamtio sam i čist grad, srećne ljude, rodna stabla narandži i zelene parkove. Sve ono što nisam našao danas. Čak ni kiosci nisu ono što su bili, kriza je odnijela više od pola šarenila sa njih.
Kud, šta i kako
Prvi dan smo odlučiti posjetiti Akropolj. Sa Omonija trga smo uzeli metro koji je full prilagođen i najbolja opcija za kretanje. Taj dan nismo uspjeli da uđemo na brdo pa smo produžili uskim isprepletanim ulicama Plake, četvrti u podnožju poznate po barovima i suvenir šopovima.
Drugi dan smo obilazili grad, posjetili Nacionalni arheološki muzej i Grčki parlament gdje smo prisustvovali famoznoj smjeni straže. Veče smo opet završili sa prijateljima na girosu i čaju od Šafrana u Plaki.
Iduće jutro je osvanula kiša pa smo odlučili dan provesti u muzeju Akropolja. To je definitivno mjesto koje treba posjetiti i doživjeti.
Tek treći dan smo se uspjeli popeti na Akropolj nekim pomoćnim liftom. Kretanje nije bilo ni malo lako iako mi je trirajd dosta pomogao. Uspjeli smo naći hlad i ostati dobra dva sata uživajući u pogledu koji se pruža na grad. Večerali smo u podnožju Akropolja sa jednom grkinjom kojoj sam se mnogo obradovao a koju nisam vidio više od deset godina. Divan susret i još ljepša veče.
Petak smo odlučili otići sa drugarima tramvajem do mora. Vožnja je trajala oko sat vremena a tramvaj konstantnim cimanjem umije baš da smori čovjeka. Okrijepili smo se uz odličan ručak i sangriju na plaži, uživali u moru i zalasku sunca.
Nedelju, već dobro iscrpljeni, proveli smo u šopingu i laganoj šetnji gradom. Bilo je vrijeme i da se pakuju koferi. Iz grada bogova smo donijeli kip Afrodite koji krasi naš dom i u srcu trajno sačuvana sjećanja na lijepe trenutke provedene u Elladi.
Ne pisah o svom poznavanju Grčkog jezika, pjesmi Itan ena mikro karavi i ko je bila Grkinja… o tome ću drugom prilikom. Kalinihta.
